You are here

GECA KON - SEĆANJE NA PRIJATELJSTVO

U autobiografskom delu „Poleti plava ptico“, čiji su se delovi ovih dana u nastavcima objavljivali u najstarijim dnevnim novinama kod nas, autor Dragutin Backo Gregorić, dugogodišnji novinar i urednik više listova novinske kuće “Politika”, pisao je i o Geci Konu, čestitom ortaku i iskrenom prijatelju njegovih predaka.

Čongradski rabin Bernard Kon dobio je sina 1873. godine. U Kabali nije mogao pronaći čak ni slutnju njegove neobične sudbine niti tragičnog kraja, ali, kao što bi to učinio svaki dobar i brižan otac, namenio mu je da bude trgovac, a zbog mališanove ljubavi prema knjigama, pristao da postane knjižar, što je u ono vreme imalo isto značenje kao i – izdavač. Iz Čongrada su se ubrzo preselili u Zemun, gde je mali Geca završio osnovnu i trgovačku školu učeći za knjižara: gimnaziju u Novom Sadu nije stigao da završi jer je uoči mature dobio posao u nekada čuvenoj knjižari-antikvarnici starog gospodina Fridriha Breslauera.

Nekoliko godina docnije obreo se ponovo u Novom Sadu, gde je sedam godina radio za knjižara i izdavača Arsu Pajevića, što ima značiti da je knjižarski zanat pekao kod vrsnih, najboljih majstora. Ne zna se da li je već tada postojala slutnja da će vrlo brzo Vojvodstvo Srpsko biti priključeno matici Srbiji, odnosno Kraljevini SHS, ali Geca Kon je svoju prvu knjižaru otvorio u Beogradu, i to na uglu Knez-Mihailove i Sremske ulice, kao dvadesetosmogodišnjak, septembra 1901. Sa suprugom, prelepom Elzom Vajs, koja je iz bleštavog carskog Beča zbog ljubavi došla u malu, tek razbuđenu orijentalnu kasabu, kako je Beograd bez sumnje izgledao u njenim očima, imao je dve ćerke.

Prvu knjigu Geca je izdao 1905. godine: bila je to „Sintaksa srpskog jezika”, gimnazijski udžbenik koji je do Drugog svetskog rata bio u redovnoj upotrebi. Miris štamparske boje neodoljivo ga je osvojio i uvukao mu se u dušu.

    

Po rođenju podanici Austro-Ugarske, porodica Kon je ostala u okupiranoj prestonici Kraljevine Srbije, ali je, uprkos tome, Geca ubrzo zaglavio u logoru. Dogodilo se to 1916. godine, zato što je kod okupacionih vlasti protestovao zbog sramne denominacije dinara, svejedno što je ovaj na Ciriškoj berzi, uprkos ratu koji je besneo čitavom Evropom, čak bio jednak švajcarskom franku! Tada su „pronašli“ da je godinu dana ranije štampao kalendar „Ratnik“, kojim je veličao sve prethodne junačke srpske pobede nad austro-ugarskom vojskom. Samo on zna kako je preživeo. Iz logora se vratio, sada u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca slavljen kao heroj.

Poznanstvo sa susedom, poznatim štamparom Dragutinom Gregorićem i docnije, njegovim sinom, pravnikom dr Pavlom D. Gregorićem (koga ne bi trebalo brkati sa posleratnim državnim činovnikom, zagrebačkim lekarom dr Pavlom Gregorićem, koji je bio doživotni predsednik Jugoslovenskog crvenog krsta) izraslo je u vrlo plodan ortakluk čiji se rezultati i danas ljubomorno čuvaju po privatnim ili javnim bibliotekama! Pokrenuli su, naime, dve izuzetne edicije – „Kadok“ i „Plavu pticu“ – koje su im donele ogroman ugled i veliki prihod. Pavle je izdavao i nove časopise „Nedelju“ (valjda prapreteču „Ilustrovane Politike“), „Ženu i svet“ (možda uzor današnjem „Bazaru“), i „Stražu“ (koja danas nema sličnog „naslednika“) ne ustručavajući se pri tom da besplatno štampa knjige nekih ubogih ili manje poznatih autora, kakvi su bili Desanka Maksimović, na primer, pa Ljubinka Bobić, Gustav Krklec, Dobrica Milutinović, Tin Ujević... Tada su objavili i jednu skromnu zbirku pesama vrlo nadarenog slikara i prznice, Dorćolca Moše Pijade, što je posle okupacije Pavlu pomoglo da se izbavi iz Borskog rudnika, gde je poslat na prisilni rad, i sasvim izvesne sudbine koja mu je verovatno bila namenjena!

Neko je ne tako davno ustanovio da je Geca Kon objavio ukupno 2.766 knjiga, a za naše izdavaštvo je važan podatak da od tog broja tek nekoliko njih nije pečatano u štampariji „Drag. Gregorić”.

Sredinom 1937, tri godine posle preseljenja knjižare na današnju adresu, doživeo je veliko razočarenje: iako se uvek predstavljao kao Srbin Mojsijevog zakona, list „Balkan“ (da li se varam da su novine istog imena zaista izlazile tako reći do juče?), koji je pod uticajem i starateljstvom ovdašnjih germanofila i, na našu sramotu, i kod nas probuđenih nacista, bio krajnje antisemitski nastrojen, ispljuvao ga je i proizveo u „narodnog neprijatelja“!

Možda je ovo prilika da se spomene da je tom „kružoku“ pripadao i đeneral Milan Nedić, koji je zbog toga pre vremena penzionisan sredinom tridesetih godina prošlog stoleća, a koga ovih dana uporno pokušavaju da „rehabilituju“ potomci i naslednici ne bi li se domogli njegovog na krvi stečenog imetka. Ili, da je u beogradskoj „Sali mira“ –  docnije bioskopu „Slavija“ na istoimenom trgu – društvo naših germanofila organizovalo prvu evropsku (svetsku) „konferenciju posvećenu iskorenjivanju Cigana“, a osmišljenu na osnovu rezultata istraživanja izvesnog Martina Bloha, tada profesora etnologije iz Lajpciga, koji je godinu-dve pre tog sramnog skupa ustanovio da u Srbiji živi najviše pripadnika tog nesrećnog i napaćenog naroda lutalica i apatrida?!

U tim besmislenim i sramnim, ali i prilično surovim napadima na tradiciju i ekumenizam srpskog naroda, kao da je bilo predskazanja!

Rat se razbuktavao svetom kada je, predosećajući da nas, kao i obično, to zlo neće mimoići, Geca odlučio da se sa porodicom skloni na sigurno, pomišljajući tada na Vrnjačku Banju. Po nepouzdanim izjavama malobrojnih prijatelja ili poznanika koji su se tamo zatekli u bežaniji pred žestinom okupacionih jedinica Vermahta, Geca Kon je uhapšen nekoliko dana posle kapitulacije i prebačen u Beograd, odnosno u zloglasni tranzitni logor na (starom) Sajmištu, gde mu se, kao mnogim našim i njegovim sunarodnicima Jevrejima, i komšijama i prijateljima Srbima i Ciganima, gubi svaki trag.

Po nekim izvorima, neposredno posle oslobođenja Beograda dr Pavle D. Gregorić pokušao je da obnovi izdavačku delatnost u spomen Geci, svom prijatelju i kompanjonu, ali je u tome bio grubo ometen: uhapšen je i poslat u Borski rudnik na prinudni rad – iako je studirao i doktorirao u Gracu sa čuvenim profesorom Milanom Bartošem – kako bi mu se štamparija što delotvornije (ne nacionalizovala, već) preotela.

Neko će se s pravom zapitati otkuda se Geca Kon zatekao u priči o porodici novinara Backa Gregorića i njem u samom, tim pre što se o njemu zna gotovo sve? Evo odgovora: ni on, niti Backov otac, kao ni većina žitelja Beograda i Srbije onog vremena, nikad nikom nisu „prebrojavali krvna zrnca“, ljude su delili samo na dobre i loše, ili, kada je reč o njihovom štamparsko-izdavačkom poslu – na čestite i ostale. Zato nikoga i ne čudi što je Geca Kon većinu svojih izdanja pečatao upravo u štampariji svojih prijatelja.

                                                                     

Čudno otkriće

Pišući o svojim korenima, autor knjige je pronašao neke verovatno namerno „zaturene“ podatke. Na primer, one o jevrejskom poreklu njegovog oca, pa taj deo valja citirati:

„Mnogo kasnije prvi put sam video očevu presudu. Uostalom, njemu je bila uručena tek posle izlaska s robije. Da nije strašna, bila bi smešna. Bio je to paradoks, otvoreno podsmevanje i pravu i pravdi. Ona je, osim robijanja, podrazumevala i prisilni rad i – što je tada izgleda bilo najvažnije –  konfiskaciju celokupne pokretne i nepokretne imovine uz gubitak građanskih prava. Ako se tome doda činjenica da žalba u takvim procesima nikada i nikom nije bila dopuštena, eto prave istine o takozvanoj revolucionarnoj pravdi.

Na primer, otac nije imao pravo na branioca. Onda, iako civil, bio je izveden pred preki vojni sud, a osuđen je zbog toga što je – radio i za vreme rata, što je u vreme posleratnog purgatorijuma imalo značenje „saradnje sa okupatorom”.

Najveća „krivica” pronađena je u navodnom druženju mog oca s nekim Nemcima, što je apsurd koji se lako mogao dokazati, samo da je predsednik sudskog veća dozvolio izvođenje svih predloženih dokaza. Naime, moja baka, majka mog oca Pavla, bila je – Jevrejka. A po nacističkoj rasnoj doktrini je čak i sin „arijevca“ i Jevrejke – i dalje samo Jevrejin. U njegovoj kući su se skrivale neke komšije Mojsijevog zakona sve vreme trajanja okupacije, ali oni nisu mogli da svedoče, nije im dopušteno. Mislim da je upravo zbog toga ime moje bake Roze Šrotman u toj sramnoj presudi napisano pogrešno.

Moguće je da je tata imao poznanike i u Nemačkoj, i u Austriji, jer je studirao u Gracu. Moguće je i da je neko od njih bio pripadnik okupacionih snaga u Beogradu… Ali, njegove kolege sa studija bi svakako znale da bi i on i majka, da je živa, nosili žutu traku i imali sasvim izvesnu sudbinu koja bi ih, preko sabirnog logora na Sajmištu, odvela u neki od stratišta kojih je bilo širom Evrope. A to ni njegove potomke ne bi mimoišlo, čak i da je samo pokušao da se „druži sa Nemcima”, kako je navedeno tokom navodnog iznošenja dokaza.“

Da li su Geca Kon i dr Pavle Gregorić znali da ih vezuje i pripadnost istoj naciji (ne i veri), ili je njihov ortakluk bio posledica prijateljstva, poštenja i poverenja, za ovu priču nema značaja, kao što to nije imalo mnogo uticaja ni na njihove odnose.