You are here

LjUBAV KAO ISKRA ŽIVOTA

Zbirka poezije od nazivom “Reka ljubavi”, iz pera Vladimira Kršljanina, izašla je nedavno kao novo izdanje IP “Prosveta”. Autor je sam sabrao u jedan tom sve svoje najvrednije pesme (objavljene u tri ranije zbirke), dodavši im i prepeve (ranije neobjavljivane) više latinoameričkih, britanskih i ruskih pesnika, od Pabla Nerude do Arsenija Tarkovskog.

«U stvarnom, u realnom životu Vlada Kršljanin je biće revolucije i on bi da mijenja ovaj nesavršeni i nepravedni poredak na zemlji, ali u poeziji on je biće ljubavi, božanstva nad božanstvima. Govori li iz toga sam nagon za održavanjem života, u ljudskoj vrsti prikriven plaštom poezije, ili pjesnik namjerno otklanja svaki obzir, te u središte svemira stavlja ljubav kao vrhovno načelo? Pred sobom imamo  pokušaj da u središte čitaočeve pažnje dopre ono suštinsko, ljubav koja je u temelju svakog života, jedini način da se živo suprotstavi mrtvom,» ističe se u pogovoru Gorana Babića.

„Odmah da ukažem na zanimljiv paradoks. Za razliku od većine autora, koji (premda po profesiji nisu astronomi) svoju pažnju i znatiželju usmjeravaju zvjezdanom nebu i njegovim fenomenima, Kršljanin (koji jeste astronom) predmet svog pjesničkog interesa nalazi na zemlji, u realnosti ovog svijeta, u njegovim čudesima. (...)

Šta traži, dakle, jedan astronom na Zemlji? Sudeći po pjesmama, njihovim temama i akterima, raspoloženju i atmosferi, ovaj znalac kosmičkih relacija u našem majušnom prostoru prvenstveno traži (i nalazi) ljubav pa je dotična imenica stoga prispjela i u naslov knjige.

Zbirka poštuje stanoviti hronološki red te svoj primarni interes (dakle ljubav) prati od mladih dana, kad se ona po prirodi stvari kod svakog živog bića i javlja. Autor danas doduše više nije u prvoj mladosti, kad je pisanje / pjevanje o ljubavnim temama (romantičari bi rekli jadima) nešto normalno, ali on voli da iznenadi svog čitaoca, pa kao zvjezdoznanac piše o profanim ovozemaljskim stvarima, a kao mator ljubavnik o mladalačkim zanosima i treperenjima duše i tijela.

Raniji (prethodni) recenzenti Kršljaninovog pjesništva (redom Davičo, Ršumović, Blečić, Marinkovićeva i Mirković) bavili su se različitim aspektima pojedinih fragmenata ove knjige, dočim mene zanima tek jedan, onaj središnji motiv – ljubav kao takva, koja na mnogostruke načine prožima, rekao bih, gotovo svaki stih, od početka do kraja. Doduše, iz različitih zbirki se ipak ne može sa sigurnošću saznati je li ovom trubaduru muza bila jedna jedina ženska duša, neka vrsta životne opsesije, kao kod Helderlina ili Don Kihota, ali ono što jest nepromjenljivo – jest ljubav sama,“ zaključuje Babić.