You are here

Svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje

„U turskoj Srbiji nema ni plemstva, ni vrlo velikih zemljoposednika, nema ni industrijalaca, ni izuzetno bogatih trgovaca – zato se stvorila nova birokratska aristokratija, koja se sastoji od mladih ljudi, školovanih najvećim delom o državnom trošku u Odesi, Moskvi, Peterburgu, Beču, Nemačkoj, Švajcarskoj, Parizu. Dok su mladi i ne stignu da se iskvare u državnoj službi, oni se u većini odlikuju vatrenim rodoljubljem, čovekoljubljem, potpuno iskrenim liberalizmom i čak u poslednje vreme demokratizmom i socijalizmom. Ali čim stupe u službu, gvozdenom logikom položaja, silom prilika (...) mlade patriote postaju od nogu do glave činovnici (...) Poznato je kakav je to liberalni činovnik; on je neuporedivo gori od prostog i običnog pandura.“

Mihail Bakunjin, Государственность и анархия (1873.)

 

Većina ljudi živi u zabludi da misli. Oni se češće služe pojednostavljenim klišeima, gotovim mišljenjem, predrasudama. Bilo da je reč o ,,opštepoznatim znanjima“, glasinama o pojedinim grupama, klasama ili narodima, jednom oblikovan stav nastavlja da kruži od osobe do osobe utapajući se u talasima gomila.

Milan Ristović u svom delu o instrumentalizaciji slika za potrebe medijskog ratovanja piše sledeće: ,,Stereotipi nastaju na podlozi predrasuda“ (...) na ,,pogrešnim (...) reduciranim predstavama“. Kao vrsta, pojednostavljujemo sliku sveta, da bismo živeli u osmišljenom sistemu, u iluziji sigurnosti. Ta naša sklonost može biti iskorišćena, a već više od dva veka razvijale su se tehnike njene zloupotrebe. Načini manipulisanja javnim mišljenjem. Od nastanka prvih ljudskih zajednica, počeo je da se razvija koncept ,,mi i oni“. ,,Mi“ je uvek predstavljalo silu dobra. Ispravnost. Pravedan cilj. ,,Oni“ ili u slučaju ovog rada ,,On“ (,,Ona“) silu mraka, zlo, greh. Đavola posle čijeg nestanka će sve postati dobro. Čitaćemo o postupku stvaranja đavola, demonizaciji osoba od kojih je napravljena ,,obredna žrtva“ na koju su preneti grehovi cele jedne zajednice.

Štampa je od svog nastanka počela da oblikuje mišljenja pojedinaca i grupa. Od prvih pamfletističkih izdanja, već od kraja XV stoleća , često prodavanih po srednjevekovnim vašarima, moć prese je stalno rasla. Masovna produkcija i relativna jeftinoća novina, širenje transportne mreže, pojednostavili su procese širenja glasina i vesti, misli i stavova. Pažljivom kontrolom prvog masovnog medija, kontrolisalo se i javno mišljenje. Srbija je u osvit prevrata imala osamdeset i šest listova i časopisa od kojih je sedamdeset i pet izlazilo u Beogradu. Politikom su se bavili i listovi kojima to nije bila osnovna namena poput Trgovinskog glasnika. Društvo je bilo veoma politizovano, naročito u prestonici. Štampa je bila produžetak stranaka, Skupštine, ako ova nije zasedala, kao i pozornica žestoke demagogije.

 

                                                                              Velike sile koriste sukobe malih, viđenje iz Beograda.
                                                                                         Satir, broj 23, 1/14. septembra 1902.
 
 

Kako definisati demagogiju? Možda kao veštinu podilaženja emocijama mase. Ona predstavlja ,,zavođenje naroda“ i postupak kada se pribegava ,,obmanjivanju masa, isticanju nerealnih obećanja, povlađivanju neracionalnim težnjama koje u narodu nastaju, prividnom prihvatanju i zadovoljavanju narodnih interesa (...) (političke vođe –N.J) na taj način samo žele da steknu popularnost“. Demagogija, pismena ili usmena ,,uvek izaziva negativne posledice, jer se žrtvuje (...) stvarna i društvena odgovornost“. Preduslovi za njen uspeh su ,,relativno nizak (kulturni nivo masa –N.J.) i uz to mora im nedostajati potrebna politička zrelost. (...) Drugo, da politički vođi imaju negativne lične osobine, da su neprincipijelni, neiskreni, beskrupulozni i bezobzirni u nastojanju da privuku i odobrovolje mase.“ Demagogija može dovesti do smrti građanskih prava i diktature. Štamparska demagogija je svojevremeno u Srbiji dovela do jednog Narodnog odisaja a dovešće i do krvavog Majskog prevrata. Džejms Medison, predsednik SAD, pisao je i govorio da je demagozima neophodan neposredni kontakt sa lakovernom masom da bi ostvarili uticaj. Rešenje za ovu opasnost bila je ustanova predstavničkog tela, sastavljenog pretežno od privilegovanih. Ovakvo rešenje je Ustavom iz 1901. pokušano i u Srbiji kralja Aleksandra. Senat, kao gromobran protiv demagogije je od strane štampe, neopravdano osuđivan, kao zastarela institucija, tipična za aristokratske zemlje. Kritičari su bili svesni toga da ovo nije istina, a primer su upravo SAD. ,,Ustavnoj vladavini je stalno pretila senka demagoškog režima koji bi je potkopavao iznutra“. Ovo su znali praktični Očevi osnivači (Founding fathers), Sjedinjenih država. Prosečan čovek nije nikada bio spreman za potpunu slobodu izbora, a kada bi je imao, uglavnom bi je iskoristio na svoju štetu. Veliki demagozi su koristili strah, pred bedom, od gladi, od gubitka prestiža i onda ga usmeravali na određene grupe ili pojedince. Demagogija je pre svega mobilizacija straha. Srpsko društvo na prelazu XIX u XX vek je bilo veoma uplašeno zbog galopirajućeg siromaštva, osećanja nacionalne i individualne izolacije, zbog raspada zadruge koja je pružala sigurnost, rastrzano težnjama da ostvari zaveštanje predaka. Štampa, i stranke iza njih su tu uznemirenost koristile. Neko je morao da plati ceh sveopšte napetosti.

,,Za razliku od zemalja – koje imaju i dobre arhive i jake tradicije, i bogatu književnost političku... mi od svega toga nemamo ništa“. Ovo je napisao Milan S. Piroćanac u jednoj svojoj raspravi. U obnovljenoj državi nije bilo ni tradicije, ni elite. Na drugim mestima se ustanova parlamenta razvijala vekovima, u borbi plemstva i vladara, kasnije timeokratije sa njim. Srbija je početkom XIX veka ponovo stupila na istorijsku scenu, i nije imala vremena za eksperimente i ponovne pokušaje. Srednjevekovna tradicija je odavno zaboravljena, a jedina za koju se znalo bila je turska. Pruski oficir Oto Dubislav fon Pirh opisuje Srbiju iz 1829. : ,,U Srbiji nema bojara ni drugog plemstva... (ali ni tradicije – N.J.) zemlji su pre svega nedostajali zakoni (...) (a knez je – N.J.) preneo poredak vojnog logora na državnu upravu“. Ovakva militarizacija imaće kobne posledice.

,,Građanima srpskim niti se mogu davati, niti priznavati titule plemstva“ stoji u članu 25. Ustava iz 1901. Međutim, upravo je plemstvo u klasičnim državama Evrope bilo nosilac tradicije. Ono ih je čuvalo, jer su mu tradicije davale moć. Borbom onih koji su posedovali kapital sa onima koji su baštinili tradiciju nastao je i liberalizam XIX veka, ili, kako bi to formulisao socijalistički istoričar Kaclerović: ,,samo jedna dovoljno jaka buržoazija, (...) nastoji (...) da Ustav, parlament, celokupno zakonodavstvo i administraciju postavi tako da što potpunije osigura sebi uticaj (...) i (...) prinudi vladaoca da sa njom deli vlast“ Seljačko društvo, sa prečanskom uvezenom inteligencijom, prema kojoj je gajena podozrivost, nije moglo da da drugo do i seljačku Skupštinu u kojoj je neobrazovanost bila prednost kao narodna. Česte političke promene, od apsolutne vlasti kneza Miloša, prevlasti oligarhijskog tela Saveta, obnovljenog apsolutizma Mihaila i Milana, do stranačke borbe i partijske totalitarnosti iz doba prvih radikalskih vlada, nisu pogodovale sprovođenju određenog političkog programa. Kada bi na vlast dolazila nova grupa, to je činila uklanjajući sve tragove prethodne. Srbija XIX veka je bila društvo koje je stalno počinjalo iz početka. Jedina tradicija, bila je tradicija sile.

 

Iz knjige "Uvreda, bes i krv" Novaka Jovanovića

 

Knjiga mladog istoričara Novaka Jovanovića govori o pogubnom uticaju srpske štampe na sudbinu Aleksandra Obrenovića, koga su zaverenici, zajedno sa kraljicom Dragom, ubili 29.maja 1903. godine. Jovanović tvrdi da su tadašnji novinari pisanjem doprineli stvaranju od  poslednjeg Obrenovića „obredne žrtve na koju su svaljeni grehovi“ cele Srbije. Autor daje ne samo živu sliku Srbije na kraju 19. i početkom 20. veka, već i detaljno govori o istoriji razvoja srpskih medija ( dnevnih listova i časopisa ), koji su imali veoma jak uticaj na političke događaje.