You are here

KAKO JE "HAZARSKI REČNIK" DOVEO DANJAN ČEN U BEOGRAD

Knjiga Danjan Čen "Zemlja lovaca na snove", sa podnaslovom "Geografsko čitanje Hazarskog rečnika", izuzetno popularne autorke u NR Kini, sa milionskim tiražima, je svojevrstan omaž Srbiji, njenoj kulturi, prošlosti, ali i sadašnjosti. Knjiga je bogato ilustrovana fotografijama, od kojih je mnoge snimila sama autorka. Da bi napisala knjigu „Zemlja lovaca na snove“ Danjan Čen je proputovala delove Turske, boravila u Istanbulu, a onda prošla Srbiju tragom putovanja Milorada Pavića, dok je pisao svetski popularnu knjigu „Hazarski rečnik“. Ovde vam prenosimo samo mali deo ovog fantastičnog putovanja kroz prestonicu Srbije, uz nadu da ćemo vas malo zaintrigirati da je uskoro pročitate celu.

MAGIJA ORONULOG

Stojim na ulici obavijenoj tamnim noćnim plaštom i gledam u izlog najstarije knjižare u Beogradu. Verujem da prisustvujem vrlo jedinstvenoj sceni u Evropi 2014. godine. U vreme dok  u celom svetu obeležavaju sto godina od Prvog svetskog rata, ova knjižara je u znak sećanja na to doba postavila u izlog sliku mladog atentatora koji se borio za nezavisnost i ujedinjenje Jugoslavije. Na drvenoj polici, gde obično u knjižarama stoje posteri, onako kako su se u knjižarama prodavali posteri filmskih zvezda osamdesetih godina, vidim hrpu plakata sa fotografijom Gavrila Principa. Neka udaljenost od sveta, ali i neverovatna dubina, lebde pomalo turobno nad Beogradom.

Beograd me danas podseća na Berlin nekada, ima tu istu privlačnu oronulost. Čini mi se da, zbog neke poluanarhije koja ovde vlada, ovaj grad miriše na hormone i slobodu da se bude ono što jesi.

Pre nego što sam došla u najvažniji grad na Balkanskom poluostrvu – Beograd, gotovo da ga nisam razumela. U rasporedu mojih putovanja on je bio neobično daleko, mnogo dalje od Berlina, Pariza, čak i San Franciska. Kao da je bio sakriven među prevojima neke velike planine. Njegovi obični ljudi činili su mi se kao stranci, a sva mesta koja sam želela da posetim kao da su bila hiljadama milja daleko. Da nije bilo jednog romana koji me je duboko dojmio, verovatno bi mi prošao ceo život a ja ne bih došla u ovaj grad i na Balkan koji on predstavlja. U mojoj glavi, ovaj grad je bio obavijen vihorima rata.

Ovaj veliki svet, ovaj prebogati svet se meni, nakon što sam napunila 50 godina, velikodušno otvorio i prikazao mi bezbroj predivnih i bogatih gradova i predela, a ja sam pred njim stala kao siroto dete u poslastičarnici; opijajući slatki miris je dopirao sa svih strana, mamio me je da krenem ne znam ni sama kuda pre, da halapljivo progutam sve te sadržaje. Da nije bilo Hazarskog rečnika Milorada Pavića, ne bih tako često posećivala grad u kome se rodio ovaj roman i njegov autor – grad Beograd, ne bih došla da ga upoznam, noseći tu knjigu u rukama - poput mača.

I malo-pomalo, strastveno sam zavolela ovaj grad i počela da dolazim u njega prvo jedanput godišnje, a zatim dva puta. Ovih dana, u svom domu u Šangaju često pomislim na njega i u srcu osetim sve te nabore i slojeve Beograda od kojih svaki nosi za mene po jedan osmeh.

Geografsko čitanje jednog njenog dela ponekad je u stvari čitanje cele zemlje.

Čitanje i razumevanje, s druge strane, uvek povezuje istinsko divljenje.

Beograd, rano jutro

U rano jutro Beograd je neočekivano miran.

U sobi hotela "Moskva" sedim na velikom prozorskom simsu i gledam ulicu ispod. Čuje se žubor fontane, izgrađene 1860. godine povodom ponovnog povratka u zemlju vladara koji je postigao nezavisnost države Srbije. U 19. veku država Srbija bila je zapravo prilično mala, obuhvatala je teritoriju ne mnogo veću od dimenzija današnjeg Beograda, ali za srpski narod koji je izgubio pet vekova svoje samostalnosti nakon boja na Kosovu u 14. veku, tadašnja nezavisnost bila je od ogromnog značaja.

Trap, trap-a, trap – to je bat koraka otomanske vojske, dok u bici napreduje drevnim putevima.

Dang, ding, dang – to je zvuk otomanskih bubnjeva i truba u vojnom maršu.

Do-re-mi, do-re-mi, do-re-mi-re-do-si-la-si-do-re – to je zvuk Mocarta koji komponuje Turski marš u Beču, pomalo naivno; dok nosi baroknu periku od bele vune, on u stvari uopšte nije razumeo Balkan.

Šezdesetih godina sedamnaestog veka, Otomansko carstvo, smešteno na jugu poluostrva, je slabilo, gubilo bitke, jednu za drugom. Gubili su vlast nad Srbijom i Balkanom, a onda konačno i nad Grčkom. Ali tada se na severu ponovo pojavilo Austrougarsko carstvo. Austrougarske trupe su brzo osvojile manastir despota Stefana Lazarevića. U njemu su fresku Stefana Lazarevića prvo gnevni otomanski vojnici zamazali blatom preko Stefanovih očiju, a onda je, godinama kasnije, austrougarski vojnik nožićem na njoj urezao svoje ime – Franc Saleh Drašković, a zatim i svoju adresu, grad Presburg, mesto koje se danas zove Bratislava, glavni grad Slovačke.

Ovo je upravo fitilj bureta baruta na Balkanu, sam ključ Balkana. Svaki par smelih ruku posezao je za njim i pokušao da ga učini svojim.

Pre nego što sam došla u Beograd, dobro sam se pripremila da se suočim sa mestom koje je dugo gorelo u plamenu rata, ali zapravo sam se susrela sa dubokom tišinom pred zoru. Dugačak i širok žuti trolejbus pojavio se iz dubokog mraka velike ulice i jarko osvetljen stao ispred ulaza hotela Moskva. Iza osvetljenih prozora sedeo je pokoji putnik i nepomično gledao napolje. Mogla sam delimično da razaznam njihova lica uokvirena svetlom kosom, muškarci su imali jaku i stamenu slovensku bradu. U tim licima i ramenima se, kao odraz u kapima vode, reflektovala određena tišina i strpljenje. To je bio moj prvi susret sa ljudima iz Srbije.

Kada su se vrata trolejbusa otvorila, začuo se rezak zvuk poput otvaranja ventila i zaparao tišinu usamljene ulice u mraku.

Da li je ovo mirno mesto isti onaj grad koji je 1999. godine 78 noći zaredom bombardovan američkim avionima? Nije bila strašna ni 1941. godina kada su ovaj grad bombardovali nemački avioni i kada je Narodna biblioteka Srbije pored reke Save pretvorena u krater u kome počivaju nebrojeni uništeni spisi. Niti 1944. godina kada je Beograd bombardovala saveznička Engleska, napadajući nemačku vojsku. Tek ovo poslednje bombardovanje donelo je bombe na dan Uskrsa, kada je pogođen voz u pokretu i usmrćeno mnogo više ljudi nego što je pokosila nemačka vojska za tih nekoliko godina. Zbog svega toga, u mojoj glavi ovo je grad čiji je vazdušni prostor često bio ispunjen bombama, ali baš ovaj grad pružio mi je noć ispunjenu dubokim mirom i ostavio me začuđenu. (…)

 

Knjigu "Zemlja lovaca na snove" su zajedničkim snagama izdali IP „Prosveta“ i IK „Vizantija“ iz Beograda, uz svesrdnu pomoć Turističke organizacije Srbije. Prevodilac knjige je Ivana Babić, jedan od naših najboljih prevodilaca sa kineskog jezika. Možete je kupiti u našoj knjižari "Geca Kon" u Knez Mihailovoj 12 u Beogradu, ili poručiti putem naše internet knjižare.