You are here

POZDRAV NOVOM POČETKU

Nije uobičajneno, ali nije ni zabranjeno da kritičar prikaz jedne knjige iz aktuelne pesničke produkcije započne opisujući svoj doživljaj prilikom prvog susreta sa tom knjigom kao pojavom. Ime autora bilo mu je odnekud poznato, ali odakle? Iz beleške o piscu je shvatio: za prethodnu knjigu, svoj prvenac, Radmilo Đurović je dobio Brankovu nagradu. Samo, to je bilo pre tridesetak godina. Pune tri decenije su prošle dok Đurović nije objavio drugu knjigu, onu koju, kako se često kaže, čini pesnika. Utisku o izvesnoj razdešenosti vremena doprinelo je i saznanje o izdavaču – beogradska „Prosveta“, sa svoje stare adrese. Izdavač nevidljiv otkako je tranzicioniran. Da to nije neka šala, ili vešta mistifikacija. Iz sećanja izvučeni u današnjicu, autor i izdavač na koje više niko nije računao doneli su knjigu koja će ovde biti shvaćena kao novi početak, jer provaliju koja deli prvu i drugu (ili ponovo prvu) Đurovićevu knjigu nije izdubilo samo vreme, nego i promene koje su se dogodile i koje su suštinski izmenile okvire unutar kojih čitamo savremenu književnost. Možda se pesnik izmenio manje od okruženja.

Zbirku pesama Svetlost budućeg dana prati afirmativna ocena kritičarke Ljiljane Šop, koja Đurovića vidi kao pesnika simbolističkog nasleđa i naglašava apartnost njegovog glasa. Oba stava su prihvatljiva: ova zbirka zaista pripada (neo)simbolističkoj „struji“, i ona zaista nema mnogo poetičkih srodnika u savremenom srpskom pesništvu. Do neke mere, zamah Đurovićeve rečenice može da podseti na retorički entuzijazam D.J. Danilova, ali bez njegovih verističkih momenata. Guste, pre svega vizuelne slike se u Đurovićevim pesmama ne razrešavaju vezivanjem za činioce svakodnevnog iskustva; one nisu denotacija neke stvarnosti koja bi bila spoljašnja u odnosu na pesmu, već upućuje na stvarnost same pesme, to jest na unutrašnju, simboličku stvarnost.

Sa tim su povezana dva „tehnička“ pitanja izgradnje stihova u Svetlosti budućeg dana. Ti stihovi moraju biti sposobni da nose proširene slike, odnosno produžene iskaze. To je najizrazitija osobina koja Svetlost budućeg dana izdvaja u kontekstu novijeg srpskog pesništva. Tamo gde bi neki drugi pesnik zaokružio sliku i okončao iskaz, Đurović asocijativno umeće novu sliku, često i po dva-tri puta produžujući iskaz (1), pri čemu ta asocijacija nije slobodna, a kamoli slučajna, već se slika proširuje uz pomoć setova simbola (ili lajtmotiva?) koji se variraju kroz knjigu i često povezuju i kombinuju (2). U jednom, verovatno u zbirci najfrekventnijem takvom setu su reči-simboli: boja (uključujući pojedinačne boje), sjaj, svetlost, zlato, itd. U drugom: lađa, more, horizont, samoća, itd. Navešću kao ilustraciju nekoliko karakterističnih, ovom tehnikom proširenih slika. Ponekad u njima postoji i prizvuk alogeničnog, što je posledica namernog redukovanja mogućih asocijativnih sadržaja.

Ispunjen istokom beli mehur sanja horizont u zvuku

I hladnom vetru gde tvoje more hita

(...)

Ptica nad mojom glavom među zastavama i golubovima

Gde moje ruke u nebu prazničnog dana hvataju reči

Neispisanog sveta na koji se već izliva istorija

(...)

Ovaj nemušti jezik za zlato, za svako slovo

Uriznici mojih hvala u oči tvog mora

Čije talase pred moje stope tvoja pesma vraća

U znamenju otvara vrata obrazini sveta

Stihovima nesuvislog sklada koje osim mene niko ne razume

Ispunjena gotovo do poslednjeg retla ovakvim gustim slikama, Đurovićeva zbirka zahteva od čitaoca povišen stepen koncentracije, kako mu omamljujuće brujanje stihova ne bi zaklonilo pristup njihovim značenjima. Poslednji navedeni stih, sa zanimljivom sintagmom „nesuvisli sklad“, nagoveštava da je pesnik svestan da njegov postupak može da ugrozi komunikativnost iskaza i pesama u celini. Ta opasnost je zajednička svim onim pesničkim projektima koji se zasnivaju na jezičkom sugerisanju slika, posebno vizuelnih i sintesezijskih (u novijem srpskom pesništvu, sa tom opasnošću su se susretali, u sa nejednakim uspehom izlazili sa njom na kraj, mnogi pesnici; najuspešnije je taj problem rešavan kod Ane Ristović i Živorada Nedeljkovića.

Ovde je i kritična tačka pesničke zbirke Radmila Đurovića. Hoće li njegove lepe slike moći da se ispune saopštivim smislom, ili će se pesnik zadovoljiti time da u njih smešta nedorečene, obrisom otvorene sugestije? Svakako, semantička mnogoznačnost i višemislenost su poetske vrednosti, i njih Đurović često dostiže. Ali dešava se i da njegove slike izgube gotovo svaku za komunikaciju  potrebnu građu. Uzmimo kao primer sledeći stih:

Kad kiseonik dobije belinu mleka zlatnim prstenom sve uspomene tad iskujem u noć bdenja.  

Jasne su dve završne slike (kovanje uspomena, noć od bdenja), nejasno je da li je ovde „zlatni prsten“ alatka kojom se kuje (kako?), a prva slika je alogična.

Srećom, u zbirci Svetlost budućeg dana više je onih brižljivije sazdanih slika, u kojima oslanjanje na određeni krug nosećih simbola nije zatvorilo pristup čitaocu, nego ga, upravo suprotno od toga, poziva da, rekonstruišući nizove povezanih slika, dobije uvid u njihovu egzistencijalnu pozadinu, što je od presudne važnosti za dobru liriku. Novi početak Radmila Đurovića većim svojim delom spada u tu dobru liriku. Nadajmo se da do sledeće potvrde ove ocene nećemo ponovo čekati nekoliko decenija.

                                                                              Saša Radojčić (objavljeno Kulturnom dodatku „Politike“ –15.09.2018.)